Polazak djeteta u jaslice ili vrtić za svako dijete predstavlja veliku promjenu u životu. Iz sigurnosti svoje obitelji dolazi u nepoznatu sredinu među nepoznate osobe koje se počinju brinuti o njemu. Vrijeme koje je potrebno da se dijete prilagodi novoj sredini i osobama, ali i oni njemu, naziva se adaptacija ili prilagodba djeteta.
O tome koliko dugo će trajati adaptacija i kako će se dijete ponašati tijekom tog perioda velikim dijelom ovisi o:
➢starosti djeteta (lakše se prilagođavaju starija nego mlađa djeca)
➢dosadašnjim kontaktima s većim brojem djece i odraslih
➢karakteristikama ličnosti djeteta
➢da li su i na koji način pripremana na polazak u jaslice/vrtić
➢redovitosti dolaženja u ustanovu tijeko madaptacije (izostanci produžuju vrijeme prilagodbe)
Kako se djeca na/češće ponašaju tijekom adaptacije?
➢Veći broj djece reagira plačem i odbijanjem komunikacije s roditeljima, ali se nakon rastanka s roditeljima brzo primire i zaigraju;
➢Burnije reagiraju češće mlađa djeca, dok starija često poslušno ulaze u sobu, ali provode veći dio dana u šutnji, tugujući.
➢Neka djeca prvih dana dolaze u vrtić vrlo zainteresirana za nove igračke i prostor, ali se njihov otpor pokazuje nakon nekoliko dana (čak i tjedana), kada shvate daje odlazak u vrtić dio svakodnevice.
➢Ponekad djeca odbijaju jesti, ne prihvaćaju spavanje ili su plačljiva bez vidljivog razlog. Jedan broj djece će reagira regresijom u ponašanju, tj. vraćanjem na ponašanja koja su već ranije usvojila (npr. puzanjem ako je već prohodalo, ponovnim ne kontroliranjem stolice)
➢Dijete će ljutnju izražavati vrištanjem, dozivanjem mame i tate, agresijom usmjerenom na drugu djecu, odgajatelje, stvari itd..
Suradnja roditelja i odgajatelja
➢Odgojitelji postaju vrlo važne osobe u životu djeteta. Dijete će se osjećati sigurnije ako vidi da su „njegovi” u prijateljskom odnosu s odgajateljem.
➢Roditelji i stručnjaci koji često razmjenjuju obavijesti o navikama djece, osobitostima njihova ponašanja i dnevnim događajima pridonose osjećaju prihvaćanja i podrške.
➢Mnogi roditelji se osjećaju krivima i tjeskobnima što ostavljaju svoju djecu na skrbi drugoj osobi. Međutim, ukazivanjem podrške roditeljima, kao prvim odraslim osobama u životu njihove djece te se napetosti mogu u velikoj mjeri umanjiti.
